Piše: dr. sc. Vlatka Vukelić
Na današnji je dan, 21. listopada 1991. godine, počinjen ratni zločin u Baćinu nad Hrvatima iz sela Baćin i Cerovljani.
Masovna grobnica kod sela Baćin druga je po veličini, odnosno po broju ubijenih i ukopanih na istome mjestu iza Ovčare. U njoj su nađena izmrcvarena tijela 56 ubijenih Hrvata. I dok je Ovčara mjesto nacionalnog pijeteta i bolnog mjesta sjećanja, Baćin je mjesto lokanog značaja, lišeno obljetnica na razini godine i datuma.
Trideset godina nakon ovog zločina pusto hrvatsko Pounje tih se i tužno sjeća svojih djedova i baka koji nisu bili ratne legende, već marljivi poljoprivrednici, čuvari tradicije, granice i identiteta. Dok je prostor istoka Hrvatske bio na udaru snažnih srpskih paravojnih snaga iz Srbije, potpomognutih snažnom logistikom i djelatnom vojnom strukturom JNA, prostor Pounja, osim strateško-vojnog značaja imao je i povijesni element, koji je proizveo osvetničko divljanje nad lokalnim stanovništvom.
Naime, tijekom Drugog svjetskog rata na prostoru Pounja bili su sabirni logori za pobunjeno stanovništvo NDH s Kozare. Iz njih je kozaračko stanovništvo slano na rad na okolna poljoprivredna gospodarstva. Ova činjenica govori u prilog osmišljenog pothvata likvidacije lokalnog pounjskog stanovništva, a ne spontanog agresivnog čina.
Naime, u rujnu 1991. godine, nakon okupacije Hrvatske Kostajnice, većina civila dubičkog i pounjskog kraja povukla se pred srpskim paravojnim snagama koje su okupirale Hrvatsku Dubicu i okolna sela, uključujući susjedne Cerovljane i Baćin.
U navedenim mjestima ostalo je oko stotinu stanovnika hrvatske nacionalnosti, uglavnom starijih ljudi koji nisu htjeli ili nisu mogli napustiti svoje domove. U njihove su kuće kroz cijeli rujan i listopad upadali naoružani pripadnici srpskih paravojnih i policijskih postrojbi, zlostavljali ih te pljačkali. Međutim, u listopadu su pripadnici tzv. Štaba TO Kostajnica sastavili popis preostalih hrvatskih civila u Cerovljanima i Hrvatskoj Dubici. Njima je 19. i 20. listopada 1991. godine naloženo doći na sastanak u Vatrogasni dom u Hrvatskoj Dubici. Neki su se odazvali jer su mislili kako će biti razmijenjeni, a neki su prisilno odvedeni iz svojih kuća.
Tako je najmanje 70 osoba zatočeno u Vatrogasni dom oko kojega su postavljeni naoružani stražari. Tijekom noći, mještani kojima je dokazana pripadnost srpskoj nacionalnosti, njih desetero je pušteno, dok je minimalno 56 preostalih civila, mahom starica i staraca, 21. listopada 1991. odvezeno do sela Baćin. Tamo su na lokaciju između ceste i rijeke Une „Skelište“, od strane pripadnika postrojbi “Milicije SAO Krajine” poubijali automatskim oružjem.
Među žrtvama bilo je 37 osoba iz Hrvatske Dubice, 5 osoba iz Cerovljana i 11 osoba koje su zasad neidentificirane. Više od 70 % ubijenih u Baćinu su žene starice, invalidi ili osobe sa zdravstvenim poteškoćama. Tijela ubijenih ljudi ostavljena su ondje nekoliko dana, nakon čega su zakopani bagerom u masovnu grobnicu.
Iz te je grobnice u ožujku 1997. godine ekshumirano 56 tijela, a 13 žrtava do danas nije identificirano. Tijekom ekshumacije niti jedno tijelo nije pronađeno u cjelovitom stanju. Sva su bila izlomljena, deformirana i raskomadana. Obdukcija je pokazala da je nekim tijelima nedostajala većina kostiju. Osim toga, nađena tijela bila su u neprirodnim položajima te isprepletena. Smatra se da je to posljedica zatrpavanja grobnice bagerom. Uz žrtve su nađeni mnogi osobni predmeti (naočale, ključevi, nakit, lijekovi i medicinska pomagala…), kao i dokumenti, te odjeća i obuća, ostaci kose i drugo. Sve žrtve imale su rane od vatrenog oružja.
Prema svjedočenjima, sumnja se da je ondje ubijeno ukupno čak 76 civila, a da su tijela koja su bila bliže rijeci Uni u nju i bačena. Ubijeno je i 27 stanovnika Baćina, među njima preko 20 civila, od kojih je desetero ekshumirano iz pojedinačnih grobnica i masovne grobnice na lokaciji Višnjički Bok, u šumi Cvetin Vir. Od tih desetoro, dva tijela još uvijek nisu identificirana. Za preostalih desetoro mještana Baćina se ni do danas ne zna mjesto pokopa, vodi ih se kao nestale.
Za zločin u Baćinu prvi je optužen Milan Martić, ministar obrane i ministar unutarnjih poslova SAO Krajine, pred Međunarodnim kaznenim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Osuđen je na kaznu od 35 godina za ubojstva, progone na temelju političke, vjerske i rasne pripadnosti, zatočenja, deportacije i mnoge druge zločine, uključujući i zločine u Baćinu, Hrvatskoj Dubici i Cerovljanima.
Dana 11. ožujka 2013. godine objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci kojom su sedmorica okrivljenika proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora: Branko Dmitrović na 15 godina, Slobodan Borojević na 15 godina, Milinko Janjetović na 20 godina, Momčilo Kovačević na 20 godina, Stevo Radunović na 20 godina, Veljko Radunović na 20 godina i Stevan Dodoš na 15 godina.
Međutim, nijedan od navedenih optuženika nije dostupan hrvatskom pravosuđu te nije odgovarao za ovaj zločin. Vrhovni sud Hrvatske je u trećem stupnju potvrdio svoju drugostupanjsku presudu čime su postale pravomoćne kazne sedmorici pripadnika srpskih paravojnih postrojbi osuđenih na 15 do 20 godina zatvora za ubojstva najmanje 75 starijih hrvatskih civila 21. listopada 1991. godine u Baćinu, nedaleko Hrvatske Dubice.
Potvrđenom prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci na zatvorske kazne od 15 do 20 godina osuđeni su Milinko Janjetović, Momčilo Kovačević, Stevo i Veljko Radunović, Stevan Dodoš, Branko Dmitrović i Slobodan Borojević. Stevan Dodoš, koji je također sudjelovao u ubojstvima, kažnjen je s 15 godina zatvora jer je bio samo pripadnik tzv. Teritorijalne obrane (TO) bez zapovjedne ovlasti. Branko Dmitrović kao mjesni zapovjednik TO i čelnik civilne vlasti u Hrvatskoj Dubici te Slobodan Borojević, zapovjednik “krajinske” milicije osuđeni su na kazne od 15 godina jer, kako stoji u presudi, nisu ništa učinili da spriječe zločin i da se kazni počinitelje, iako su znali za odvođenja i ubojstva.
Najviši sud je istaknuo da će kazna zatvora od 20 godina za Momčila Kovačevića ispuniti svrhu kažnjavanja jer je riječ o najtežem kaznenom djelu te da blaža kazna ne bi ispunila svrhu kažnjavanja niti bi u dostatnoj mjeri izrazila adekvatnu društvenu osudu. Vrhovni sud je dodao da je u odnosu na Momčila Kovačevića pravilno kao olakotna okolnost cijenjena dosadašnja neosuđivanost. Otegotna je činjenica da je Kovačević počinio kazneno djelo mahom prema starijem stanovništvu, nemoćnim i bolesnim ljudima koji nisu mogli pružiti bilo kakav otpor i koji zbog svoje dobi i zdravstvenog stanja nisu predstavljali nikakvu opasnost. Vrhovni sud je prvi put potvrdio presudu riječkog Županijskog suda u ožujku 2020. godine.
Riječki sud je sudio u ovom slučaju kao jedan od četiri županijska suda u Hrvatskoj specijalizirana za postupke za ratne zločine. Momčilo Kovačević se na tu presudu žalio, no najviši sud je odbio njegovu žalbu i potvrdio svoju drugostupanjsku presudu. Ukupno je u Hrvatskoj Dubici, Baćinu i Cerovljanima 1991. godine ubijeno/nestalo 109 osoba, velikom većinom civila Hrvata. Preko 70 žrtava bilo je starije od 60 godina, a od ukupnog broja žrtava 44 su bile žene.
Ubijeno je i nekoliko mještana srpske nacionalnosti, koji su pokušali zaštiti svoje susjede Hrvate. U spomen na žrtve ovog zločina, u Baćinu je otvorena spomen-soba u Hrvatskom domu. Jedna soba sadrži predmete koji su pronađeni u masovnoj grobnici (sat, češalj…), a druga soba posvećena je 27 poginulih hrvatskih branitelja s dubičkog područja. U županiji Sisačko-moslavačkoj ubijeno je 1600 hrvatskih civila i 560 vojnika i policajaca. Očit je veliki nesrazmjer u civilnim i vojnim žrtvama (3:1) koji upućuje na genocid i etničko čišćenje, a ne na vojne operacije sukladno međunarodnom ratnom pravu.
